Toplinski stres mogao bi rezultirati gubitkom 80 milijuna radnih mjesta

Očekuje se kako će globalno zatopljenje rezultirati povećanjem toplinskog stresa na radu, što će se negativno odraziti na produktivnost ali dovesti i do gubitaka radnih mjesta i ostalih ekonomskih gubitaka. Najgore će biti pogođene najsiromašnije zemlje.

Ženeva (ILO News/SSSH), 1. srpnja 2019. - Sve veće vrućine uzrokovane klimatskim promjenama mogle bi dovesti do gubitka oko 80 milijuna radnih mjesta s punim radnim vremenom do 2030. godine, a najteže bi mogle biti pogođene siromašne zemlje, pokazuje to novo izvješće Međunarodne organizacije rada (MOR), jedine UN-ove tripartitne agencije.
Porast temperature za 1,5 Celzijevih stupnjeva do kraja stoljeća mogao bi dovesti do smanjenja broja radnih sati za 2,2 posto, što odgovara brojci od 80 milijuna izgubljenih radnih mjesta s punim radnim vremenom. To odgovara ekonomskim gubicima u iznosu od 2.400 milijardi dolara. MOR pritom dodaje kako je to konzervativna procjena jer polazi od pretpostavke da prosječni porast temperature neće biti veći od 1,5 stupnjeva, te da se rad u poljoprivredi i graditeljstvu, dva sektora najgore pogođena, obavlja u hladu.
MOR-ovo izvješće „Rad na toplijem planetu: Utjecaj toplinskog stresa na produktivnost rada i dostojanstven rad“, temelji se na klimatskim, fiziološkim i podacima o zaposlenosti te predstavlja procjene sadašnjih i projiciranih gubitaka produktivnosti na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini.

Toplinski stres nastaje kada tijelo apsorbira više topline nego što može podnijeti. Obično nastaje pri temperaturama iznad 35 Celzijevih stupnjeva i pri visokoj vlazi. Ekstremna vrućina tijekom rada jest profesionalni rizik za zdravlje te ograničava fizičke funkcije i sposobnosti radnika, sposobnost za rad te tako i produktivnost. Može prouzročiti bolesti poput toplotnog udara i iscrpljenosti te povećati smrtnost i pogoršati postojeće zdravstvene probleme. Na globalnoj razini najviše će biti pogođen poljoprivredni sektor, u kojem radi 940 milijuna radnika. Prema procjenama MOR-a, na radnike u poljoprivredi otpadat će oko 60 posto svih radnih sati koji će do 2030. godine biti izgubljeni zbog toplinskog stresa.
Građevinski sektor također će biti ozbiljno pogođen: u tom sektoru izgubljena će biti otprilike petina radnih sati, a sve veće vrućine značajno će pogoditi i prometni, turistički i sportski sektor  te industriju. Najviše će biti pogođene najsiromašnije zemlje jugoistočne Azije i zapadne Afrike, a upravo će osobe u tim najsiromašnijim regijama pretrpjeti najveće gubitke. Zemlje s niskim ili srednje niskim prihodima bit će najveći gubitnici, posebno one koje imaju najmanje resursa za učinkovitu prilagodbu rastu temperatura. Ekonomski gubici toplinskog stresa tako će dodatno zacementirati već postojeće ekonomske razlike i teškoće, posebno kad je riječ o visokoj stopi siromaštva uz rad, neformalnog i ranjivog zaposlenja i nedostatka socijalne zaštite. Socijalne posljedice mogu dovesti i do povećanih migracija jer će radnici napuštati ruralna područja i tražiti bolje uvjete za život i rad.

Izazovi klimatskih promjena u središtu su i nove MOR-ove Stoljetne deklaracije za budućnost rada, usvojene na nedavno održanoj Međunarodnoj konferenciji rada. Izvještaj naglašava kako su posljedice dalekosežne i za UN-ovu Agendu 2030 jer će otežati suzbijanje siromaštva i ostvarivanje održivih ciljeva razvoja.
Iz MOR-a pojašnjavaju da ljudi neće moći raditi zbog zdravstvenih rizika koje izazivaju visoke temperature. "Utjecaj toplinskog stresa na produktivnost rada ozbiljna je posljedica klimatskih promjena, koji se nadovezuje na druge nepovoljne utjecaje kao što su promijenjeni obrazac kišnih oborina, podizanje razine mora i gubitak biološke raznolikosti", kaže Catherine Saget, voditeljica MOR-ovog Odjela za istraživanja i jedna od glavnih autorica izvještaja.


Saget upozorava i kako osim ogromnih ekonomskih troškova možemo očekivati veću nejednakost među zemljama i pogoršanje uvjeta rada za najranjivije kategorije radnika, kao i raseljavanje ljudi. Kako bi odgovorili na tu novu realnost, potrebne su hitne odgovarajuće mjere vlada, poslodavaca i sindikata, koje će se usredotočiti na zaštitu najranjivijih. Izvještaj poziva na donošenje nacionalnih politika, među kojima i adekvatnu infrastrukturu i poboljšanje sustave ranoga upozorenja, te bolju provedbu međunarodnih radnih standarda, posebice na području zaštite na radu. Socijalni dijalog pritom ima ključnu ulogu.