SSSH

PočetnaVijestiČemu sindikati u zbrkanom vremenu?

Savez samostalnih sindikata Hrvatske

Trg kralja Petra Krešimira IV. 2,
10 000 Zagreb

tel: + 385 1 46 55 616
tel:+ 385 1 46 55 013
fax: + 385 1 46 55 040
email: sssh@sssh.hr

Opširnije

Čemu sindikati u zbrkanom vremenu?

Zagreb, 13. svibnja 2013. (tportal.hr) – Ujedinjeni sindikati na prvomajskim prosvjedima nisu ponudili ekonomsku politiku? Točno. Samo su tražili da vlada radi svoj posao. Usudili su se, dakle, tražiti od političara da ispune obećanja? I to je znak slabosti sindikata? Zanimljivo, pogotovo kad to kažu komentatori s tzv. medijske ljevice.

Sindikati služe zaštiti radničkih prava, dok vlade upravljaju državom, pa su zato sindikati i vlada 'socijalni partneri', jer s različitih pozicija razgovaraju o ekonomskoj politici. Vlada je, možemo reći, subjekt politike, a sindikati su njen objekt i, ako su dovoljno jaki, njen korektiv. No, ove činjenice nisu utjecale na mnoge komentare prvomajskih prosvjeda u kojima je velik prostor dobila zamjerka sindikatima da nisu ponudili alternativu Vladinoj ekonomskoj politici. Sindikati? Vladinoj politici? Svašta. Pa nisu sindikati opozicijska stranka pa da moraju imati ekonomsku politiku!

U tunelu, usred mraka...

Otkud uopće prigovor da sindikati nisu jasno rekli kakvu politiku žele? Iz političkih razloga, bojim se. Čitajući tu zamjerku u više tekstova, na trenutak sam pomislio da mi je promakla ironija; pomislio sam da se autori i autorice tekstova lukavo izruguju poduzetnicima stvorenim milošću države (ti u nas vode glavnu riječ) i izjavama iz vlade. No, nije bilo ironije. Političari i poduzetnici, žele očuvati nježni sklad velikih tvrtki i banaka s velikim strankama, a najuglednija novinarska pera kao da nisu uočila tu spregu, stavljajući se a priori na stranu jedne velike stranke. Doduše, sindikati katkada i nude svoje prijedloge Vladi (slijedeći strane kritičare politike štednje) no, premda je već i Ivan Račan iz SDP-a prije par dana rekao da se Plan 21 nije ispunio, i dalje mislim da stvaranje ekonomske politike jednostavno nije smisao sindikata.

Ljevica bez radnika

Dakle – ujedinjeni sindikati na prvomajskim prosvjedima nisu ponudili ekonomsku politiku, već su tražili da vlada radi svoj posao? Usudili su se tražiti od političara da ispune obećanja? I to je znak slabosti sindikata? Zanimljivo. Ali, još je zanimljivije to što sindikatima dužnost osmišljavanja alternative vladinoj politici podmeću i komentatori koji su stekli ugled kao predstavnici ljevice. Znam da je bahato da novinarski uljez s nešto više sindikalnog staža drži lekcije novinarskim vučicama i vukovima (onima koji su preživjeli sve pritiske prvo drugova, a potom gospode), no teško mi je odšutjeti ovu podvalu. Ukratko, dok je na vlasti HDZ, naći će se i novinara koji zagovaraju prava radnika u najčitanijim portalima i novinama, no čim u HDZ-u nastane čerupanje, pa SDP prigrabi vlast, radnici kao društvena skupina nestaju iz optike mnogih ljevičara. Ostaje samo ljevica kao takva, sama sebi svrhom, izolirana od problema radnika (strojobravara, učitelja, programera, pekara, tesara, medicinskih sestara, kirurga, parketara...). Ta je sterilna ljevica, bojim se, svedena na interes vlasti koja u ekonomskoj politici katkada ide više udesno od engleskih konzervativaca 1980-ih, ali je barem antifašistička (valjda joj zato sve opraštaju?).

...i ljevičari u magli

Dobro, ljudi misle da SDP nema alternative i bore se za stabilnost te vlasti, pa su spremni oplesti po svima koji je ugrožavaju. Legitimno. I ja sam se još kao gimnazijalac uključio u borbu protiv verbalnog delikta (to vam je nešto iz socijalizma), godinu-dvije bio sam član HSLS-a kada se činilo da će HDZ-ova era trajati desetljećima, osnivao sam Zarez novcem Soroseve zaklade, a kasnije sam sudjelovao u pregovorima sindikalne podružnice Filozofskog fakulteta s državnim tajnicima (HDZ-ovim), potpisivao peticije i sudjelovao na prosvjedima i u štrajkovima (uglavnom protiv HDZ-ovih vlada). Sve je to bilo aktivistički motivirano.

No, ovdje se radi o stupovima novinarstva, ne o običnim aktivistima. Ako se potreba za aktivizmom među novinarima svede na podršku stranci (u strahu da ne bi 'oni drugi' došli na vlast), lijevi pol našeg novinarstva u dubokoj je krizi. Ne čudi me što su Karamarko iz HDZ-a i Miklenić iz Glasa koncila najednom stali uz sindikate i postali borci za radnička prava, no zašto li sam se, kao pravi naivni ljevičar, uopće nadao da će na ljevici biti više aktivista neovisnih o trenutnim stranačkim potrebama? Pritom ne mislim da SDP ili korporacije bliske svakoj vlasti plaćaju vodeće novinare koji podržavaju vladu time što sindikatima zamjeraju čak i to što su sindikati. O ne, oni to rade iz čistog uvjerenja, ali to situaciju nimalo ne ublažava, nego je zapravo čini još crnjom.

KOMENTAR NIKICE GILIĆA

Što je najveći problem na području radnoga vremena?

Neplaćeni prekovremeni rad
Nemogućnost utjecaja na radno vrijeme
Rad nedjeljom