SSSH

PočetnaVijestiPOSAO NA PLUS 40: Čovjek se, kao i magarac, na sve navikne

Savez samostalnih sindikata Hrvatske

Trg kralja Petra Krešimira IV. 2,
10 000 Zagreb

tel: + 385 1 46 55 616
tel:+ 385 1 46 55 013
fax: + 385 1 46 55 040
email: sssh@sssh.hr

Opširnije

POSAO NA PLUS 40: Čovjek se, kao i magarac, na sve navikne

Zagreb, 8. kolovoza 2017. (novilist.hr) - Ovih dana gori. Peče. Isijava sa svih strana. Čovjek bi se najradije zavukao u hladnjak i obložio ledom, pa tako hodao gradom. Mediji i portali bruje o paklenskom toplinskom udaru.

Diše se »na škrge«, znoji u litrama, a sa sirenom hitne, koja svako malo odjekne tamo negdje u daljini, priče o smaku svijeta više čak i ne zvuče samo kao prazne teorije.

Pretjerujemo malo, ali žega je ovih dana došla blizu granice podnošljivosti. A opet, kao da se zaboravljaju ona neka prošla ljeta kada je isto tako peklo i žarilo podjednakom žestinom.

Objava Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu od minulog utorka kako zbog toplinskog udara i otežanih uvjeta rada u neklimatiziranim prostorima neće primati stranke po redovnom rasporedu učas je postala viralni hit na društvenim mrežama i radiopostajama. Ne, nije to bio razlog zbog kojeg smo one najgore dane »zvizdana«, srijedu, četvrtak i petak, nakratko proveli s ljudima koji ovih dana, na plus 40 u hladu, obavljaju neke od najtežih poslova. Ali, teško je ne povući paralelu između onih koji mogu i onih drugih.

Četiri zanimanja, četiri različite, a opet tako slične muke teškog terenskog rada po ovom ljetnom usijanju. Nitko ne kuka i uvijek isti odgovor koji nas je dočekao – navikli smo. I sve to za plaću od kojih 4.500 do 5.000 kuna mjesečno.

ALEN ĆOSIĆ, ASFALTER

Iz vlastite kože pobjeći se ne može

Petak, podne, žeže, 36 stupnjeva. Inina rafinerija na Urinju radi punom parom, a oni unutar tih postrojenja postavljaju asfalt zagrijan na  160-170 stupnjeva Celzija. Čovjek se doslovno topi kad dođe u blizinu stroja za polaganje asfalta, nemoguće je opisati tu vrelinu koja vas obavije, taj miris rastopljenog asfalta...

Ako je nemoguće raditi u neklimatiziranim uredima i prostorima po ovoj vrućini, što onda reći za uvjete u kojima su u petak, na vrhuncu toplinskog vala u Hrvatskoj, radili asfalteri?!  Ne samo tog petka, već svih onih ljetnih dana? Koja je to plaća koja bi bila adekvatna tolikom naporu.

Alen Ćosić radi kao asfalter već 13 godina. Odvukli smo ga u hlad da porazgovaramo, a već mu kolega dobacuje neka pazi da ne zaradi prehladu. Ipak je tamo dalje »tuklo« kojih 200 stupnjeva, što iz bitumena, što iz zraka.  Ovako, u hladu, »samo« oko 40.

– Svaki posao je težak na svoj način. Što da radite, iz vlastite kože pobjeći se ne može – govori ovaj Grobničan, iz Svilnog. U podebljoj je tuti, dugih rukava, na nogama mu specijalne radničke čizme. Pokazuje nam gdje je lim u potplatu koji ga štiti.

Kaže da je još i dobro dok asistiraju stroju koji polaže asfalt, najteže mu je, dodaje, kad ga moraju ručno bacati i razvlačiti na mjestima gdje stroj ne može pristupiti.

– Ne živimo vam dugo, mi asfalteri. Vidite i sami u kakvim uvjetima radimo, sva ta isparavanja koja udišemo... Više ni sam ne znam gdje sam sve radio ovog ljeta. Trudimo se rekuperat', uhvatit malo hlada dok ne dođe asfalt iz baze, a tada nema odmora dok se ne položi. Kad dođem doma, klima mi radi 100 na sat, popije se nešto hladno, druži se s familijom i prijateljima. Tako nekako zaboravim sve ove muke – priča Alen. Nije nam želio reći kolika mu je plaća, ne zato jer to on ne bi htio, već da ne bi imao kakvih problema. Ipak, nekako smo uvjereni da ne prima više od kojih 4 do 5 tisuća kuna.

– Samo napišite da su nam plaće slabe. Težak je ovo posao, a ne priznaju nam se nikakve pogodnosti ni beneficije – dodaje naš sugovornik. Zove ga šef, posao zove. Lice Alena i njegovih kolega su prepečena, pitamo ga koriste li kakve kreme za zaštitu.

– Ne baš, mada su mi na zadnjem sistematskom pregledu rekli da bih trebao – odgovara. Odmah se nadovezujemo, ali ne, doznajemo,  nemaju sistematski svake godine. Prije je tako bilo, a sada na liječnički pregled idu svake dvije godine.

Dok Alan uzima lopatu, nadvikujemo se s radnikom koji upravlja strojem za polaganje asfalta. Sjedi gore, ispod tende, a nama se čini s obzirom na vrelinu koja se širi, da sjedi na vrhu pakla. Kaže da je njemu ipak malo bolje nego Alanu i ostalim asfalterima, tamo dolje. On, dodaje i pokazuje to rukama, ipak na toj visini  uspije uhvatiti nešto zraka.

KRISTINA TOTA, POŠTARICA

Svakodnevna dostava od 8 »pustinjskih« kilometara

– Samo se drž'te hlada, savjetovala je jedna postarija Riječanka poštaricu Kristinu Tota, koju smo zatekli u Ulici Slaviše Vajnera Čiče. Skoro će podne, živa u termometru penje se prema 35 Celzija, još jedan pakleno vruć dan na asfaltu grada na Rječini, a Kristina pod punom poštarskom »spremom« na vrelini na kojoj i najlaganiji materijal odjeće predstavlja opterećenje.

Prepoznatljiva svijetloplava majica ispod prsluka Hrvatske pošte polumokra je od znoja, ali Kristinu to ni najmanje ne »dotikaje«. Na ramenu torba, od kojih 6-7 kilograma i put od osam kilometara koji svakog dana mora prevaliti na svom dostavnom području. Radno vrijeme Kristini i njezinim kolegama  počinje u 8, a s pošiljkama put terena kreću nešto nakon devet sati. Nema šanse da se izbjegne zvizdan.

 – Trudim se čim više držati hlada, ali kod ovih dana kada su paklene vrućine malo toga pomaže. Samo voda. Svako malo zamolim neku stranku da napunim bočicu vodom. A i ljudi su vam, barem u ovom mom dostavnom području, od Slaviše Vajnera do Omladinske jako susretljivi – priča nam Kristina.

Pitamo što joj je gore, zimskih minus 5 i bura ili ovaj ljetni kotao.

– Definitivno sam za ljeto. Lakše podnosim ove vrućine nego zimu. Ponekad mi se čini da mi, ljudi, zaboravimo da je ovako vruće svakog ljeta. Je, stisne par dana, možda tjedan, na više od 35 stupnjeva, pa onda popusti – veli ona. Radni dan završava joj u 16 sati i priznaje, kad dođe kući nije ni za što, sve tamo do večeri kad se nastoji ohladiti u moru.

Pitamo je li joj torba nešto lakša u ovim ljetnim mjesecima.

– A gledajte, računi uvijek pristižu, jedino je nešto manje pošiljaka s dostavnicom zbog godišnjih odmora – kaže Kristina Tota.
Jedanaest je godina Kristina poštarica. Nije joj to bila želja, ali tako ispalo. Otac joj je radio u Pošti i tako, malo po malo,»povukao« je u ovo zanimanje. Veli da joj je ekipa na poslu super, a u zadnjih nekoliko godina sve je više žena. Od sedamdesetak poštara iz Pošte 2, koji pokrivaju područje grada Rijeke i Kostrene, njih desetak su žene.

KADIR ČEHIĆ, ZAVARIVAČ

Ma lako meni za žegu, najteže mi se izvuć' zorom iz kreveta

Zavarivača Kadira Čehića »izvukli« smo iz tanka doka u »Lencu«. Jedan je popodne, čelik isijava. Tuče sunce po glavi, tuče odozdo, sa strane... Kadir skida zaštitnu masku i potkapu. Mokar kao da se bacio u more. Tamo dolje, u tanku, temperatura je vjerojatno i pedesetak stupnjeva što smo i sami osjetili, nakratko se spustivši u tu čeličnu »pećnicu«. Niti minutu, a već smo uhvatili sebe da otvaramo usta kao riba na suhom. Ne možemo ni zamisliti kako je to provesti više sati u tom nevelikom prostoru, s debelom zaštitnom odjećom, potkapom, maskom, rukavicama, kožnim štitnicima...

I sad, kako pitati tog čovjeka kako mu je raditi na i u tom čeliku na kojem se proteklih dana vjerojatno moglo ispeći jaje. Pa se tako malo gledamo u čudu. Kadir nas koji tapkamo s noge na nogu jer nam je neopisivo vruće i samo zvjeramo gdje uhvatiti hlad na toj usijanoj čeličnoj ploči. Mi opet njega jer njemu kao da žega nimalo ne smeta, stoji onako »cool« na suncu, u debeloj tuti.

– Navikneš se – veli on jednostavno.

 Ovaj dvadesetdevetogodišnjak, rodom iz Zenice, radi kao zavarivač od svoje 18.  Bio je kooperant u Uljaniku, »3. maju«, posljednjih pet godina stacioniran je u »Lencu« u kojem za ovih paklenih ljetnih vrućina nastoje dio poslova prebaciti u noćnu smjenu, barem one poslove koji neće previše smetati susjedima Kostrenjanima. Opet, nemoguće je sve odraditi noću ili zorom, dok još ne upeče i ne zavlada potpuna omarica. Dok »petica« je u remontu, sve treba završiti do sredine idućeg tjedna jer tada stiže brod na dokovanje.

I dok oni koji imaju tu blagodat da rade u koliko-toliko klimatiziranim prostorima, ovih dana imaju prave male psihičke pripreme prije nego što će izaći na ulicu, na užareni asfalt, za Kadira je to zapravo – pjesma.

– Čim skinem sve ovo sa sebe, osjetim veliko olakšanje jer je razlika ogromna – kaže Kadir. Dok nam objašnjava kako postoje i gori uvjeti od onog što smo pomislili kad je Kadirova glava izvirila iz tanka doka, primjerice kada su po ovim ljetnim »sunjarama« morali variti u uskim i čeličnim strukturama isprepletenim tankovima na krmi jednog broda za rasuti teret, gdje su temperature bile još nepodnošljivije, pitamo Kadira što mu je najgore.

– Ustati ujutro iz kreveta, kad treba krenuti na posao. Na sve ostalo sam naviknuo i ide po nekoj inerciji, ali na onaj trenutak kad se treba izvući iz kreveta, to nikako – smije se Kadir.

Kadira ne muči problem viška kilograma. Za vrijeme ovih sparina, kaže, na poslu popije i po pet litara vode koliko dehidrira, a kad dođe doma toliko je »ižmikan« da mu ne pada na pamet spustiti se do mora i okupati se.

MARIJAN KOMLINOVIĆ, RADNIK »ČISTOĆE«

Da je lako, nije. Hvatamo čisti zrak i idemo dalje

Preko leđa Marijana Komlinovića, radnika Čistoće,  već se prevalilo 60 ljeta. I ovo će. Nekako.

Četvrtak je, još nije 9 sati, a temperatura je već iznad 30 stupnjeva. Sparna noć iza nas, još teži dan ispred. Marijana i njegovu ekipu još čekaju sati pražnjenja i odvoza smeća iz kontejnera po Trsatu i Vežici. I toga dana zastat će oko 180 puta i ponoviti istu radnju – skakanje s »papuče« kamiona, povlačenje teškog kontejnera do kamiona,  pražnjenje i vraćanje na isto mjesto. Skupiti i ono odloženo pored i ubaciti u kamion. Dati znak šoferu Matku da krene dalje, a nakon kojih stotinjak metara, manje ili više, opet sve iznova... A ne znaš što je gore, paklena vrućina ili »miomirisi« koji  zbog ove sparine još više štipaju za nos. I sve to treba učiniti čim brže jer, hej, odmah nervoza kod vozača. Čak i kad je sve normalno, a kamoli ovih dana kad žega izbezumljuje ljude.

– Uvijek je bilo i bit će takvih ljudi – diplomatski komentira Marijan te »njurgavce« kojima je teško u miru prosjediti i pričekati tih par minuta da kamion i ljudi Čistoće obave svoj posao.

 Marijan ustaje u pet ujutro i sjeda na autobus u Bakru. Ovih ljetnih mjeseci radno vrijeme počinje mu u 6 sati. Njegovu ekipu čeka put do Marišćine jer najprije moraju isprazniti kamion od smeća kojeg je prikupila noćna smjena. To im, veli Marijan, u ovim ljetnim mjesecima pada još i najteže jer su, dok se vrate s Marišćine, izgubili ono dragocjeno vrijeme kad je promet još slab, a sunce nisko. Osim toga, taj smrad od odležanog smeća teško podnose i Marijanove navikle nosnice.

– Guraš glavu čim više sa strane kamiona, eto, tako se ljeti borimo i hvatamo zrak, smije se Marijan.

– Da je ugodno, nije. Ali, posao se mora odraditi, ma koliko da peklo odozgo. Što da vam kažem? Naviknuo sam, pa mi ne smeta toliko ova vrućina kao drugim ljudima. Ali da je pakleno, jest. Što je najgore, ni noću ne popušta. Opet, bolje i ovako nego zima i jaka bura. Nama je tada teže raditi, kada vjetar krene sve raznositi, dodaje Marijan, koji u Čistoći svoj kruh svagdašnji zarađuje već dvadeset godina. Dok pričamo s Marijanom, njegov mladi kolega Samir Elmazi, s kojim dijeli »papuče« na kamionu, priznaje kako njemu, koji je čak 34 godine mlađi, teže pada rad po ovoj nesnosnoj vrućini.

Dok Samir ispija bocu za bocom vode, kaže da to ide i po tri, četiri litre dok rade, Marijan to »odvali« tek kad završe s poslom.

– Zna mi se onda dogoditi da u šutu popijem cijelu litru, litru i pol. Ne znam, organizam mi je naviknuo biti neko vrijeme bez vode. Još dok sam bio na ratištu, bilo je situacija kad do vode nisi mogao – priča Marijan i odmah okreće na šalu.

– Da je voda toliko dobra, zar bi žablji kraci bili tako mali – smije se Marijan, skačući na papučicu jer je vozač Matko upalio kamion...

U poduzeću u kojem radim jednokratni dodatak (regres) je kolektivnim ugovorom:

utvrđen kao obveza
utvrđen kao mogućnost
nije propisano
nemamo kolektivni ugovor