SSSH

PočetnaVijestiKupovna moć današnjih prosječnih plaća 27 posto niža nego 1978.

Savez samostalnih sindikata Hrvatske

Trg kralja Petra Krešimira IV. 2,
10 000 Zagreb

tel: + 385 1 46 55 616
tel:+ 385 1 46 55 013
fax: + 385 1 46 55 040
email: sssh@sssh.hr

Opširnije

Kupovna moć današnjih prosječnih plaća 27 posto niža nego 1978.

Zagreb, 18. travnja 2016. (banka.hr) - Tijekom posljednjih petnaestak godina čitav niz ekonomista je analizirajući stope rasta BDP-a u Hrvatskoj zaključio kako se danas nalazimo na istoj razini BDP-a kao i 1980. godine. Postojanost zaključka o 36 godina ekonomske stagnacije u Hrvatskoj je činjenica koju su u javnosti iznosili i koju su obrazlagali ekonomisti koji pripadaju najrazličitijim ekonomskim školama i ideološkim zaleđima. Od akademika Vladimira Stipetića iz HAZU-a, preko prof. dr. sc. Ive Družića sa Ekonomskog fakulteta, Dubravka Mihaljeka voditelja makroekonomskih analiza u Banci za ekonomska poravnavanja (podaci The Conference Boarda) pa sve do Branka Milanovića iz Svjetske Banke (privatna korespodencija sa Angusom Madissonom obavljena u Angus Madisson projectu) i moje malenkosti. Čak su i oni pripadnici akademske zajednice, koji imaju tendenciju da na akademski neprikladan način zauzimaju advocatus diaboli poziciju po ovom pitanju, izostavljali kritiku zaključka kako podaci o BDP-u ukazuju na dugoročnu ekonomsku stagnaciju u apsolutnom smislu i razvojno zaostajanje za svijetom u relativnom smislu.

Unatoč suglasju najšireg spektra analitičara o razvojnom neuspjehu Hrvatske i permanentnom isticanju problema od strane ekonomista, problem stagnacije i dalje ostaje u sferi apstrakcije i nerazumijevanja u velikom dijelu javnosti. U nedostatku percepcije važnosti i težine problema, nedostaje i angažirana rasprava o istom, a posljedično i kvalitetna rasprava o uzrocima navedenog gospodarskog zaostajanja (ne treba zaboraviti da je tijekom tog razdoblja svijet nekoliko puta povećao BDP).

Ponekad se doima kao da je rasprava o BDP-u i ekonomskom rastu u većini javnosti percipirana kao pomalo štreberska i kako ju otvaramo kada želimo ostaviti dojam upućenosti u ekonomske probleme, a ne sa ciljem rješavanja istih. Sukladno tome, prilikom izrade novog udžbenika iz Gospodarstva Hrvatske odlučili smo analizu dugoročnog ekonomskog zaostajanja Hrvatske upotpuniti podacima o kretanju prosječnih mjesečnih neto plaća tijekom posljednjih 50 godina. Koliko god je BDP apstraktna kategorija, toliko je prosječna mjesečna plaća nešto s čime se svi možemo identificirati. Apstrakcija u trenu nestaje, a implikacije dugoročnog stagniranja plaća su jasne svima bez dodatnog objašnjavanja.

Službeni podaci naime pokazuju kako je 1978. godine prosječni čisti osobni dohodak iznosio 5.437 tadašnjih novih dinara, odnosno 543.700 starih dinara (1965. godine su uklonjene dvije nule s novčanica, ali su u praksi još dugo nakon toga svi čitali nepostojeće nule). Te daleke 1978. godine, sa prosječnim čistim osobnim dohotkom od 5.437 dinara moglo se kupiti proizvoda i usluga koji bi po današnjim cijenama koštali 7.271 kunu. Imamo li na umu kako je prema DZS-u prosječna mjesečna neto plaća u 2015. iznosila 5.710 kuna, iz računice proizlazi kako je kupovna moć plaća od 1978. do danas pala za 1.460 kuna mjereno današnjim cijenama. Iskazano u postocima, kupovna moć prosječne neto plaće u 2015. godini bila je 27% niža od prosječne neto plaće iz 1978. godine.

Tablica 1 prikazuje cijene odabranih proizvoda koje je tadašnji Republički zavod za statistiku transparentno objavljivao na nekoliko stranica u svakom izdanju godišnjaka. Iako se danas objavljuju samo odnosi ponderiranog prosjeka cijena između pojedinih godina, vjerujem kako je tablica s nekoliko odabranih proizvoda dovoljno informativna za sve koji iz osobnog iskustva imaju barem osnovni uvid o današnje cijene koštanja u tablici prikazanih proizvoda.

Naravno, svrha ove tablice nije da ponudi kompletnu sliku o cijenama 1978. nego je ovdje kao pomoćno sredstvo koje čitaocu može pomoći za razvijanje intuicije o cijenama i plaćama '78. godine na jedan manje apstraktan način od suhoparnih i neintuitivnih statističkih indeksa. Naravno, u analizi kupovne moći plaća nismo se oslonili na tablicu, nego smo koristili indekse koji su konstruirani između ostaloga i pomoću podataka iz tablice 1. Danas se službeni indeks potrošačkih cijena računa na temelju reprezentativne košarice koju čini oko 917 proizvoda za koje se svakog mjeseca računa ponderirana prosječna cijena na uzorku od 37.070 prikupljenih cijena na unaprijed definiranu uzorku prodajnih mjesta na devet geografskih lokacija (DZS 2015.), dok se 1978. godine tadašnji indeks cijena na malo računao na temelju 284 proizvoda na 11 lokacija u 12 gradova Hrvatske (SGH-1985, str. XXXIX).

Apstraktna i nerazumljiva rasprava o stagnaciji BDP-a očigledno ima izrazito opipljive posljedice na džep prosječnog radnika u ovoj zemlji. Pri tome valja istaknuti kako odabir 1978. godine nije arbitraran, prema našim izračunima, upravo je te godine realna prosječna neto plaća izražena u cijenama iz 2015. godine imala najveću kupovnu moć od kada se u Hrvatskoj vodi statistika ove vrste (od 1964. godine).

Grafikon 1 prikazuje prosječne mjesečne neto plaće u dinarima, zatim prosječne plaće preračunate u kune i realne prosječne plaće. Tijekom promatranog razdoblja u optjecaju su postojale četiri vrste dinara i hrvatska kuna, tako da je prije svake analize potrebno preračunati sve vrijednosti u kune. Sukladno tome, plaća od 5.437 dinara iz 1978. godine preračunata u kune iznosi 0,0005437 HRK (dvadesetinu jedne lipe). Zbog hiperinflacije koja je od 1978. do danas povećala prosječnu razinu cijena za 13 milijuna puta, s novčanica je uklonjeno sedam nula (4 nule tijekom "Markovićeve stabilizacije" i 3 nule prilikom zamjene hrvatskog dinara za kune), stoga i toliki pomak decimalnih mjesta prilikom preračunavanja novih dinara u kune.

Brži rast cijena u odnosu na rast plaća

Na grafikonu 1 se za razdoblje prije 1992. godine vizualno niti ne vide stvarno isplaćene (nominalne) neto plaće iz razloga što su kada ih izrazimo u kunama jednostavno premale da bi se vidjele. Stvarno isplaćene nominalne neto plaće su od 1978. do danas porasle 10,5 milijuna puta. Pad kupovne moći plaća upravo i proizlazi iz činjenice što su cijene od '78. porasle 27% više od rasta isplaćenih plaća. Preglednosti radi, na desnoj osi su prikazane prosječni čisti dohoci u novim dinarima (dinari prije "Markovićevog brisanja" 4 nule), ali isto tako zbog preglednosti je desna os limitirana i plaće za razdoblje od 1988. do 1991. su u nominalnom smislu toliko velike da bi njihovo prikazivanje učinilo sve ostale podatke vizualno nevidljivim na grafikonu.

Korekcija prosječnih plaća za njihovu kupovnu moć napravljena je pomoću indeksa potrošakih cijena nakon i indeksa cijena na malo za razdoblje prije '98. Realne plaće su izračunate na način da su stvarno isplaćene prosječene plaće uvećane za omjer prosječnih cijena u 2015. godini i prosječnih cijena u godini kada su plaće isplaćene.

Promotrimo li podatke, kretanje kupovne moći prosječne plaće možemo podijeliti na četiri razdoblja. Do 1978. godine paralelno s općim razvojem gospodarstva i društva rasle su i plaće, nakon početka krize u osamdesetim godinama, kupovna moć prosječnih plaća je padala sve do stabilizacijskog programa iz 1993. godine kada ponovno počinje rast. Međutim, do početka gospodarske krize iz 2008. godine kupovna moć prosječnih plaća se nije uspijela vratiti na predtranzicijske razine, a nakon 2008. plaće su nominalno rasle, ali je njihova kupovna moć padala.

Opća ekonomska stagnacija

Ovakva stagnacija kupovne moći plaća, odnosno realnih plaća je direktna posljedica opće ekonomske stagnacije. Naravno, moguće je pronaći primjere dugoročne stagnacije realnih plaća i u SAD-u, ali je kod njih stagnacija bila posljedica ulaska pripadnica ljepšeg spola u radnu snagu, pa je snažno porasla zaposlenost u tom razdoblju, a prosječna obitelj je kovergirala sa jedne ka dvije zaposlene osobe u prosjeku. Nažalost u Hrvatskoj to nije slučaj, zaposlenost je na približno jednakoj razini kao i krajem 1970-ih uz napomenu da je danas definicija zaposlenosti proširena kategorijama (MUP, MORH, samostalne djelatnosti, itd.) koje sedamdesetih nisu bile obuhvaćene statistikom.

Grafikon 2: Prosječne realne mjesečne neto plaće i broj zaposlenih prema službenoj statistici

U ekonomskoj teoriji savršenog tržišta rada ovakva dugoročna stagnacija plaća trebala bi biti direktna posljedica stagnacije marginalne proizvodnosti rada ili promjena preferencija po pitanju sklonosti ka sudjelovanju stanovništva u radnoj snazi. Međutim, ako se odmaknemo od koncepta savršenog tržišta i analiziramo tržište rada u kontekstu nesavršene konkurencije, odnosno pretpostavimo li da poslodavci i sindikati imaju tržišnu moć u određivanju cijena i plaća, promjene u prosječnim plaćama možemo objašnjavati i promjenama u prosječnim maržama u gospodarstvu ili stupnju sindikaliziranosti radne snage. Prema teoriji, prosječne marže će ovisiti o koncentraciji poduzeća u pojedinim sektorima i o barijerama ulaska na tržišta, a ponuda rada o stupnju sindikaliziranosti radne snage i primicima koje radnici mogu ostvariti bez radnog odnosa.

Stagnacija plaća posljedica je stagnacije produktivnosti

Upravo iz toga razloga uvijek je interesantno analizirati kretanje ukupne produktivnosti faktora proizvodnje i njene korelacije sa kretanjem realnih plaća. Marginalni proizvod rada je u matematičkom smislu prva derivacija proizvodne funkcije, a pod uvjetom da proizvodna funkcija ima oblik u kojem ukupna produktivnost faktora proizvodnje (A) nema eksponent, npr. Y=AK^{α}N^{1-α}, marginalni proizvod rada (MPN=(1-α)AK^{α}N^{-α}) je linearna funkcija kretanja ukupne produktivnosti faktora proizvodnje (standardna pretpostavka u DSGE modelima).

Prema jako pojednostavljenoj teoriji tržišta rada, porast nominalnih plaća brži od rasta produktivnosti, ceterus paribus, rezultirati će porastom razine cijena, a kupovna moć plaća rasti će sporije od nominalnih plaća zbog rasta cijena. Odnosno, u srednjem roku kupovna moć plaća će rasti po stopi rasta ukupne produktivnosti faktora proizvodnje. Na nesavršenom tržištu moguće je u srednjem roku simulirati nekorelirano kretanje kupovne moći plaća i rasta produktivnost uslijed promjena u profitnim maržama ili promjena u stupnju sindikaliziranosti radništva ili zbog egzogenih promjena u preferencijama kućanstava u pogledu njihovog izbora između rada i dokolice. (Doduše ovo potonje je moguće i na savršenom tržištu ako imamo dokolicu u funkciji korisnosti.)

Upravo iz toga razloga je interesantno usporediti kretanje realnih plaća sa kretanjem ukupne produktivnosti faktora proizvodnje kako bi se dobio dojam u kojoj mjeri je analizirano kretanje realnih plaća proizvod kretanja ukupne produktivnosti faktora proizvodnje, a u kojoj mjeri je kretanje realnih plaća posljedice promjena u strukturi konkurencije na tržištima rada i proizvoda uzrokovanih prelaskom sa samoupravnog na tržišni način privređivanja, zbog gubitka ex-yu tržišta i/ili priključenja Europskoj Uniji.

Grafikon 3 prikazuje dvije različite mjere ukupne produktivnosti faktora proizvodnje (A) zajedno sa podacima za realnu plaću izraženu u cijenama iz 2015. godine. Prema pojednostavljenom objašnjenju ukupna produktivnost faktora proizvodnje (A) je omjer BDP-a i ponderiranog umnoška kapitala i rada A=Y/(K^{α}N^{1-α}) u standardnom Solow modelu. Odnosno, u slučaju kada korigiramo procjenu ukupne faktorske produktivnosti i za kvalitetu radne snage (npr. promjene u školovanosti prosječnog radnika zaposlenog u gospodarstvu) A će biti jednak omjeru BDP-a i ponderiranog umnoška fizičkog kapitala (K), rada (N) i ljudskog kapitala (H), odnosno A=Y/(K^{α}(HN)^{1-α}).

Na grafikonu 3 ukupna produktivnost faktora proizvodnje nekorigirana za ljudski kapital ima manji pad u vremenu i nalazi se iznad serije produktivnosti koja je korigirana za rast obrazovanosti zaposlenih. Uzrok za ovu divergenciju proizlazi i činjenice što je prosječan broj godina školovanja tijekom promatranog razdoblja porastao sa 8,8 na 12,2 godine po zaposlenom. Kako je A omjer, porast nazivnika implicira i pad omjera.

U usporedbi sa kretanjem prosječnih plaća razvidno je kako s izuzetkom ratnih godina imamo visok stupanj korelacije između ukupne produktivnosti faktora proizvodnje i realnih plaća tijekom čitavog razdoblja. Očigledno je iz prikazanog kako je stagnacija prosječnih mjesečnih neto plaća posljedica stagnacije ukupne produktivnosti faktora proizvodnje. Ovisno o metodologiji procjene, fizički i ljudski kapital i radna snaga se koriste jednako (ne)efikasno kao i prije 50tak godina. Ova činjenica sama po sebi za prosječnog čitatelja nema istu težinu kao i stagnacija plaća. Međutim, ako ju stavimo u kontekst empirijski opće prihvaćene činjenice kako je upravo ukupna produktivnost faktora proizvodnje (A) ključan motor dugoročno održivog ekonomskog rasta u velikoj većini rastućih gospodarstava, tada ova stagnacija u efikasnosti ima drugu perspektivu.

Na kraju je naravno iznimno važno istaknuti, kako je tijekom analiziranog razdoblja došlo do čitavog niza promjena u metodologiji praćenja statističkih podataka. Promijenio se indeks cijena u 1998., umjesto društvenog proizvoda počeli smo računati BDP 1990., obuhvat praćenja zaposlenosti se nekoliko puta proširivao (1990., 1998., 2004.), također u praćenju čistih plaća, odnosno isplaćenih neto plaća došlo je do neznatnih razlika u obuhvatu (npr. tijekom vremena produžen je obuhvat bolovanja sa 30 na 42 dana), itd. Sukladno svemu tome, prilikom korištenja i interpretacija podataka uvijek će biti moguće osporiti bilo koji zaključak na temelju problema s promjenom metodologije praćenja nekih podataka. Međutim, vjerujem da je zadatak onih koji istražuju napraviti najbolji mogući posao s obzirom na ono što im je dostupno od statističke građe, a imati na umu sve mane koje proizlaze iz onoga što nije ili nikada više neće biti dostupno.

Članak u izvornom obliku možete pročitati ovdje.

 

 

 

 

Radnička vijeća i sudjelovanje radnika u odlučivanju su:

dodatni instrument koji nadopunjava sindikalna prava radnika
investicija koja donosi korist i radnicima i poslodavcima
besmislena, jer je gazdina zadnja
nisam upoznat s tematikom