SSSH

PočetnaVijestiProjektiApsurd određivanja plaća u Hrvatskoj

Savez samostalnih sindikata Hrvatske

Trg kralja Petra Krešimira IV. 2,
10 000 Zagreb

tel: + 385 1 46 55 616
tel:+ 385 1 46 55 013
fax: + 385 1 46 55 040
email: sssh@sssh.hr

Opširnije

Apsurd određivanja plaća u Hrvatskoj

Zagreb, 26. listopada 2012. (banka.hr) - Sustav plaća u Hrvatskoj je prekompliciran, u zakonodavnom okvirnu postoji niz propusta, a utjecaj plaća u javnom sektoru na formiranje plaća u privatnom sektoru puno je manji nego što bismo očekivali, piše Milan Deskar Škrbić koji je prisustvovao okruglom stolu Utjecaj politike plaća na tržište rada

Od pokretanja predpristupnih pregovora s EU, a posebice od početka krize, većim dijelom ekonomskih rasprava te izvješćima različitih međunarodnih institucija dominiraju tri "vruće“ teme: fiskalna politika, reforme javnog sektora te reforme na tržištu rada.

O trećoj temi u četvrtak su na okruglom stolu Utjecaj politike plaća na tržište rada stručno i argumentirano (bez politike i ideologije) govorili predstavnici struke, znanosti i Vlade. Zbog nedostatka prostora ne mogu detaljno ulaziti u sadržaj svakog izlaganja pa ću pokušati sažeti njihove temeljne zaključke. Zainteresirane čitatelje pozivam da svakako pogledaju sve prezentacije na stranicama Banke.

Sudionici okruglog stola bili su Predrag Bejaković i Goran Vukšić s Instituta za javne financije, Sanja Blažević s Ekonomskog fakulteta u Puli, urednik časopisa Radno pravo Krešimir Rožman i pomoćnik minstra rada Marko Krištof. Iako se prema njihovom profilu može zaključiti kako je raspravom dominirao ekonomski "pogled“ na temu okruglog stola, oni su se u svojim izlaganjima dotakli i pravnih, socioloških i političkih aspekata politike plaća (iako se g. Rožman na početku našalio kako u Hrvatskoj pravo i sociologija uvijek dolaze poslije ekonomije, što je činjenica).

Raspravu je otvorio gospodin Bejaković kratkim izlaganjem o teorijskim pretpostavkama analize tržišta rada i alternativnim načinima određivanja plaća u pojedinim zemljama. Budući da volim proučavati različite škole ekonomskog mišljenja, zamijetio sam da je gospodin Bejaković na vrlo zanimljiv način integrirao neoklasični, neokejnezijanski (institucionalni) i heterodoksni model tržišta rada.

Pogled iz različitih kutova

S jedne strane istaknuo je kako su ponuda i potražnja za radom određene realnom nadnicom (neoklasika), zatim je rekao kako svi poslodavci pokušavaju motivirati radnike i povećati njihovu produktivnost različitim poticajima te objasnio ulogu pregovaračke (hipoteza efikasne nadnice je dosta zastupljena u neokejnezijasnkoj literaturi, kao i poznati WS-PS grafikon koji ističe važnost pregovaračke moći).

Samo izlaganje je počeo s teorijom (iskustvom) u kojoj radnici uvijek misle da su naknade za rad premale pa traže njihovo povećanje, a poslodavci napominju da su oni preplaćeni s obzirom na produktivnost i štite svoj profit (veliki broj heterodoksnih škola nije napustilo "marksističku bitku“ između plaće i profita, tj. različitih klasa, koje u mainstream literaturi uopće nema nego se modeli svode na granične veličine). Budući da je istina uvijek negdje u sredini, mislim da je dobro što gospodin Bejaković analizi ne pristupa pogledom iz jednog kuta.

U objašnjenju ponude rada upozorio je na čestu grešku u mišljenju da radnici svoju odluku o zapošljavanju odnose isključivo na temelju plaće. Zapravo, temeljna odrednica ponude rad su neto naknade (novčane i nenovčane) i oportunitetni troškovi. Primjerice, radnik si postavlja pitanje da li mu se više isplati zaposliti se za fiksnu plaću od 6000kn s fiksnim radnim vremenom od 8 sati dnevno, ili će raditi za plaću od 4500kn, s fleksibilnim radnim vremenom, službenim autom i mobitelom (karikiram). Kod potražnje za radom stvari također nisu jednoznačne, tj. poslodavci pri zapošljavanju ne donose odluke isključivo na temelju tražene plaće, tj. troška rada (što je temelj neoklasične teorije), već u obzir uzimaju i profil radnika, očekivane profite i prihode, potražnju za svojim proizvodima itd.

Gospodin Bejaković je u želji da skrati prezentaciju i ostavi više vremena za raspravu prilično brzo govorio pa su mi posljedice i obilježja tri načina određivanja plaća (tržišno, kolektivno pregovaranje i arbitražno) ostala malo nejasna, ali je napomenuo kako će se njegova prezentacija naći i na stranici IJF-a.

Tajna formula sindikata obrazovanja

Predstavnik ministarstva rada (tj. MRMS) Marko Krištof prisutne je upoznao sa zakonodavnim okvirom i kratkom poviješću kolektivnog pregovaranja u Hrvatskoj. Nakon što je objasnio da u javnom sektoru postoje tri komponente plaća zaposlenih – osnovica plaća, koeficijenti i dodaci, napomenuo je kako su se različite uredbe u relativno kratkom razdoblju mijenjale 30-ak puta te da je među sindikatima postojao značajan interes za stalnom korekcijom plaća.

Stalna inkrementalna povećanja plaća pokazao je na primjeru karakterističnih radnih mjesta te pritom upozorio na najjaču pregovaračku moć sindikata sektora obrazovanja čiji su se zahtjevi uvijek prelijevali i na ostale sektore.

Prikazom velikog broja dodataka i koeficijenata u različitim sektorima, poput obrazovanja, kulture i zdravstva, dodatno je istaknuo kompleksnost i netransparentnost sustava određivanja plaća u javnom sektoru. Pritom je napomeno kako sindikatima nije bilo politički oportuno tražiti povećanje osnovice plaća pa su se u cijelom periodu od 2000ih Vlada i sindikati dogovarali o različitim dodacima, čime se čuvao socijalni mir, a javnost nije imala percepciju velikih povećanja plaća u javnom sektoru.

Također, postavio je prilično delikatno pitanje dodataka na radni staž, koji se prema nekoliko europskih dokumenata (konvencija, povelja i direktiva) mogu protumačiti kao diskriminacija mlađih radnika.

Kako bi dodatno naglasio netransparentnost u kolektivnim ugovorima usporedio je plaće spremačica u školstvu, znanosti, zdravstvu, kulturi i socijalnoj skrbi. Pokazao je da za isto radno mjesto i iste uvjete na radu spremačice u socijalnoj skrbi imaju skoro 500kn nižu bruto plaću od onih u znanosti i visokom obrazovanju. Otkrio je i "tajnu formulu“ koja to omogućuje: u svim se djelatnostima dodaci kumuliraju na osnovnu plaću, a u obrazovanju je kolektivnim ugovorom uređeno da se dodaci kumuliraju na prijašnje dodatke. Pitanje je kada će doći do značajnog povećanja transparentnosti i usklađivanja granskih kolektivnih ugovora.

Minimalna plaća

Sanja Blažević otvorila je vrlo važno i osjetljivo pitanje minimalne plaće u Hrvatskoj. Prvo je istaknula kako bi primarni cilj minimalne plaće trebao biti eliminacija siromaštva u nekoj zemlji, međutim problem je što su i druge skupine stanovništva siromašne, a na njih se instrument minimalne plaće ne odnosi.

Ako promatramo uspjeh navedenog cilja samo među radnicima, pokazuje se da minimalna plaća u Hrvatskoj i dalje ne ostvaruje svoj cilj jer je ispod 66% medijalne plaće (definicija siromaštva prema OECD-u). Također, istaknula je kontroverze u izračunu minimalne plaće i ukazala na različite izračune DZS-a, znanstvenika i sindikata pa je predložila alternativene načine njihova određivanja.

Navela je niz konkretnih instrumenata koji bi mogli biti komplement minimalnoj plaći, od kojih bih posebno istaknuo prijedlog da se neoporezivi dio dohotka ljudima koji su hranitelji obitelji, a primaju minimalnu plaću, podigne s 2200 na iznos minimalne plaće. Drugi vrlo zanimljiv instrument je utvrđivanje minimalnog dohotka za obitelj i mogućnost povrata poreza obiteljima s dohotkom ispod minimuma, što se u praski pokazalo puno pogodnije od povremenih i umjerenih povećanja minimalne plaće.

Plaće i konkuretnost

Izlaganje Gorana Vukšića najviše je pobudilo moj interes. On je koristeći nekoliko ekonometrijskih metoda i modela analizirao vrlo zanimljivu temu, o kojoj u Hrvatskoj postoji vrlo malo istraživanja: dinamiku i međusektorsku povezanost plaća i njihovo djelovanje na izvoznu konkurentnost. Zbog promjene klasifikacije NKD, gospodin Vukšić je odvojeno analizirao razdoblje od 1998.-2007. godine i od 2008. godine nadalje.

Prvi period (prije krize) je vrlo interesantan jer je obilježen visokim priljevom stranog kapitala, koji je usmjeren većinom u sektor nekretnina, građevine i financija (nontradable), akumulacijom vanjskog duga, visokim deficitom tekućeg računa bilance plaćanja i rastom jediničnih troškova rada. Zato bi intuitivno mnogi ekonomisti zaključili da u Hrvatskoj plaće neizvoznog sektora, a posebice javnog sektora, imaju utjecaj na formiranje plaća u izvoznom sektoru, čime se dodatno smanjuje izvozna konkurentnost zemlje.

Međutim, analiza je pokazala da "efekt prelijevanja“ plaća ide od izvoznog sektora prema ostalim sektorima, tj. moglo bi se reći da izvozni sektor ima vodeću ulogu u određivanju plaća (iako postoji blago odstupanje rezultata između time series i panel analize).

Zato je gospodin Vukšić otvorio pitanje restrukturiranja unutar izvoznog sektora jer je moguće da uspješnija poduzeća u izvoznom sektoru stavljaju pod pritisak plaće u onim manje uspješnim, što dalje pokreće neku vrstu „spirale“ i ponovno stvara negativan pritisak na ukupnu izvoznu konkurentnost. Za ostale zaključke i metodološka objašnjenja pozivam čitatelje da pričekaju objavu rada na temelju kojeg je gospodin Vukšić izradio prezentaciju.

Što jest, a što nije plaća?

Posljednji izlagač, Krešimir Rožman, je pristupio temi iz pravničke perspektive i otvorio je zanimljivo pitanje definicije plaća. Koliko god se pokušavalo manipulirati različitim dodacima i uredbama, božićnicama i regresima, i predstavljati ih se kao kategorije "izvan“ plaće, s pravnog aspekta sva su ta davanja plaća. To dodatno utječe na diskusiju o disproporcijama između plaća u privatnom i javnom sektoru.

Gospodin Rožman je dodatno istaknuo kompleksnost sustava plaća u Hrvatskoj nabrojvši gotovo 20ak kategorija različitih naknada, dodataka, koeficijenata  i sl. koje ulaze u plaće u oba sektora. Za kraj je postavio pitanja normiranja plaća i pojednostavljenja cijelog sustava.

Iako nisam mogao prisustvovati diskusiji nakon okruglog stola, mislim da se iz izlaganja  može zaključiti kako je sustav plaća u Hrvatskoj prekompliciran, da u zakonodavnom okvirnu postoji niz propusta, a da neki instrumenti tržišta rada ne ostvaruju svoje ciljeve. Također, važan je zaključak da je utjecaj plaća u javnom sektoru na formiranje plaća u privatnom sektoru puno manji nego što bismo očekivali.

 

Zašto ste potpisali za referendum #67jepreviše?

Zato što smatram da je to pitanje o kojem moramo imati pravo izjasniti se na referendumu.
Zato što mislim da rad do 67 nije moguć.
Zato što je penalizacija previsoka i nepravedna, posebno s obzirom da uglavnom nije izbor radnika.