Pristupačnosti
Ovogodišnje istraživanje obuhvatilo je 151 zemlju, analizirajući stanje na temelju 97 strogo definiranih indikatora izvedenih iz konvencija Međunarodne organizacije rada (ILO). Glavni zaključak je da svjedočimo globalnom "milijarderskom udaru na demokraciju" u kojem korporativni interesi sustavno potkopavaju osnovne ljudske slobode. Europa koja se tradicionalno smatrala najsigurnijim utočištem za radnike i kolijevkom socijalnog dijaloga, bilježi povijesno najgori rezultat od početka mjerenja 2014. godine. Trend korporativne pohlepe i političke represije doveo je do toga da se radnici danas suočavaju s nasiljem, uhićenjima i ukinutim pravima diljem svijeta.
Prema metodologiji ITUC Global Rights Indexa, države se ocjenjuju na ljestvici od 1 do 5+ (gdje je 1 najbolja ocjena – sporadična kršenja, a 5 najgora – prava uopće nisu zajamčena zbog sloma pravne države).
Internetsko istraživanje u 151 zemlji pokazalo je sustavno slabljenje demokracije kroz napade na radnike i sindikate.
Na samom dnu ljestvice (ocjena 5 - prava uopće nisu zajamčena) ove se godine nalaze: Argentina, Belorusija, Ekvador, Egipat, Esvatini, Mianmar, Nigerija, Panama, Tunis i Turska.
Iako je Europa i dalje statistički najbolja regija na svijetu, njezin prosječni indeks pao je na povijesni minimum od 2,80 (pad traje već četvrtu godinu zaredom). Stručnjaci to pripisuju jačanju radikalno desnih politika, deregulaciji tržišta rada i uvođenju restriktivnih zakona protiv štrajkova u nekim europskim zemljama.
Samo nekoliko zemalja na svijetu uspjelo je zadržati najvišu ocjenu 1 (sporadična kršenja prava), koja označava države u kojima su kolektivna radnička prava u potpunosti i dosljedno zajamčena kako u zakonima tako i u svakodnevnoj praksi. Taj krug najboljih postao je iznimno ekskluzivan zbog globalnog trenda slabljenja radničkih prava, a jezgru i dalje čine uglavnom nordijske i zapadnoeuropske zemlje, uz tek pokojeg predstavnika iz drugih dijelova svijeta. Među najbolje spadaju: Norveška, Švedska, Danska, Finska, Njemačka, Italija, Slovenija (jedina iz naše regije), Urugvaj (najveći skok u odnosu na prethodne godine) i Island.
Radnici u ovim zemljama mogu slobodno osnivati sindikate, učlanjivati se u njih i kolektivno pregovarati bez straha od odmazde, otpuštanja ili pritiska menadžmenta. Pravo na štrajk je snažno zaštićeno zakonom i institucionalno podržano. Ključ njihova uspjeha leži u funkcionalnom socijalnom dijalogu - vlade i poslodavci u ovim društvima ne vide sindikate kao neprijatelje, već kao ravnopravne partnere s kojima se kroz pregovore traži kompromis. Zbog toga su stope pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima u tim zemljama iznimno visoke (često iznad 70 ili 80 posto), što izravno utječe na visoke ekonomske slobode, stabilnost i opće zadovoljstvo radnika.
U najnovijem izvještaju Hrvatska je zadržala ocjenu 2, što označava "ponovljeno kršenje radničkih prava". Što znači da su kolektivna radnička prava u Hrvatskoj slabija nego u zemljama s ocjenom 1. Vlade i/ili tvrtke opetovano napadaju određena prava, što izravno otežava borbu za bolje radne uvjete. Prema popratnim podacima, stopa sindikalne gustoće (članstva) u Republici Hrvatskoj iznosi oko 20,7 %, dok je stopa pokrivenosti kolektivnim ugovorima 46,7 %. Iako zakon načelno jamči pravo na štrajk i kolektivno pregovaranje, u praksi se radnici i dalje suočavaju s preprekama prilikom organiziranja.
Izvor: Međunarodna konfederacija sindikata (ITUC)
Only when organised in a union can workers collectively bargain with the employer about their wages and working conditions and organise strike action if they cannot agree with the employer on these issues.
