Pristupačnosti
Od 10:00 sati započelo je okupljanje članova sindikata kod zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, odakle je oko 11:20 povorka krenula Frankopanskom ulicom i Ilicom prema Trgu bana Josipa Jelačića. Na čelu povorke s transparentom „Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine“ nosili su Mladen Novosel, predsjednik SSSH, Višnja Stanišić, predsjednica SUH-a, Sanja Šprem, predsjednica MHS-a, Tea Jarc, konfederalna tajnica Europske konfederacije sindikata (ETUC) i Dražen Jović, predsjednik NHS-a. Uz zastave i sindikalna obilježja nezadovoljstvo se isticalo zviždanjem i transparentima poput “Ako je sve poskupjelo, zašto naš rad nije?”, “Dostojanstvo nema cijenu”, "Stop porezu na siromaštvu", "Moja mirovina je crkavica", "Ako je poskupjelo zašto naš rad nije?", "Gradimo luksuz, živimo akciju i popuste!", "Nemaju svi u Dubrovniku apartmane", "Poslodavci, prekovremeni sati nisu volontiranje!", "Naš rad vrijedi - vrijedi više!", "Sestre zaslužuju više", "Ne tražimo skupocjene satove, broševe, umjetnine, tražimo poštivanje kolektivnog ugovora", "Mi nosimo cement, vi nosite prazna obećanja", "Ako je plaća tajna, onda je očito i sramota", "Ovim tempom jedina povišica koju mogu očekivati je socijalna naknada!"…
Glavni zagrebački trg bio je ispunjen energijom koja nije bila samo izraz nezadovoljstva, nego i nade. Program je počeo nešto iza 11:00 sati, a vodili su ga glumci Maruška Aras i Andrija Nazlić, koji su „zagrijavali“ okupljene uoči dolaska sindikalne povorke.
Središnje poruke prosvjeda jasno su artikulirali sindikalni čelnici, naglašavajući da gospodarski rast mora biti ravnomjernije raspoređen među svima koji ga stvaraju.
Prvi na pozornicu stupio je Mladen Novosel i snažno je upozorio na nejednakosti koje su se godinama gomilale:
Vi ste osvojili zlatnu medalju svojim dolaskom ovdje u velikom broju. Vi ste naša snaga. Vi ste Hrvatska. Hvala vam što ste došli, kazao je na početku.
Pokušali su iz Vlade i od strane poslodavaca proteklih dana manipulirati do krajnjih granica kako nas danas ovdje ne bi bilo. Ali, gospodo iz Vlade, gospodo poslodavci – pogledajte ovo! Snimajte dronovima, nećete se moći načuditi koliko nas ima.
Predsjednik Vlade jučer je rekao da će pozorno slušati što će se govoriti na prosvjedu. Evo, gospodine Plenkoviću, moja malenkost i moje kolege poslat ćemo vam zahtjeve. Reći ćemo što nas boli, što boli sve ove ljude koji su danas ovdje došli.
Korupcija - čuli ste! Dajte jedan zvižduk protiv korupcije!
Jedan zvižduk protiv pohlepe!
Jedan zvižduk protiv sive ekonomije!!
Jedan zvižduk protiv inflacije!!
U tom trenutku okupljeni su počeli vikati: Lopovi, lopovi!
U Hrvatskoj radi oko 250.000 ljudi u javnom sektoru. Vlada kaže: “Mi smo njima značajno podigli plaće, nemaju razloga prosvjedovati.” Ja vas pitam - imate li razloga za prosvjed?
U privatnom sektoru zaposleno je više od milijun i 120 tisuća radnika. Dvije trećine radnika prima minimalnu plaću od 1.150 eura bruto ili tek nešto malo više. Ne može to tako, ne može!
Iz Vlade kažu da ne mogu dizati plaće jer onda neće moći graditi vrtiće. Ali rješenja - i to komuniciramo već 30 dana, obišli smo četiri velika hrvatska grada - novca ima. Ne samo u državnom proračunu, nego i u velikoj dobiti hrvatskih privatnika i poslodavaca. Kažu da su neproduktivni - pa kako su onda ostvarili toliku dobit? Lažu, lažu!
Naš zahtjev, prije svega, ide prema umirovljenicima, jer oni su najugroženiji i njima je najteže. Promijenite način obračuna mirovina – ovakvim načinom umirovljenici nikada neće moći živjeti dostojanstveno.
Okupljeni viču s njim da poslodavci lažu...
Nije to od vaših plaća, nije to od vaših mirovina. To je od pohlepe.
U nastavku je dodatno naglasio gdje vidi prostor za promjene:
Novca ima… u silnoj dobiti hrvatskih poslodavaca.
Njegove riječi naišle su na snažan odjek među okupljenima, jer su mnogi prepoznali vlastitu svakodnevicu u toj poruci. Novosel je prema Vladi RH izašao s jasnim i konkretnim zahtjevima
• minimalna plaća od 1100 eura (neto)
• prosječna plaća od 2200 eura (neto)
• prosječna mirovina od 1100 eura
Predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Višnja Stanišić rekla je da ovo nije običan prosvjed, nego prosvjed istine.
Ovdje su zajedno studenti, radnici i umirovljenici jer danas si student, sutra radnik, a prekosutra, a nisi ni trepnuo, već je u mirovini. Zato moramo biti složni i podržavati jedni druge i ne smijemo se dovesti u situaciju da se borimo jedni protiv drugih, poručila je.
Mi se zalažemo da država donese zakon kojim će se liječnicima zabraniti rad u privatnim poliklinikama ako rade u državnim ustanovama, napomenula je.
Konfederalna tajnica Europske konfederacije sindikata Tea Jarc, koja je na prosvjed stigla iz Slovenije, rekla da Hrvatska po pitanju plaća zaostaje za drugim članicama Europske unije.
Obitelji ovdje troše više od četvrtine prihoda na hranu, a mladi si ljudi ne mogu priuštiti stanovanje. Ono što je nekada bilo osnovno pravo postalo je luksuz, navela je.
Jučer sam u Zagrebu vidjela nešto što me šokiralo. Cijene su ovdje gotovo iste kao u Sloveniji, a plaće nisu. Ni u Sloveniji plaće nisu super, ali ovo nije fer i nije normalno, dodala je.
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Dražen Jović rekao je da je dosta toga da hrvatski radnik bude siromašan u vlastitoj zemlji.
Može li mlada osoba uopće kupiti kvadrat stana za svoju plaću? Zar nije dosta toga? Prosječna plaća je 1511 eura, ali vam nitko neće reći da 70 posto radnika u Hrvatskoj ima plaću nižu od prosjeka. Je li to normalno? upitao je.
Predsjednica Matice hrvatskih sindikata Sanja Šprem ustvrdila je da je bolna istina da je Hrvatska postala preskupa za vlastite ljude.
Zar je normalno da plaćamo toliko skuplje, a zarađujemo toliko manje? Inflacija nas jede. Zašto se dopušta da građani Hrvatske dvostruko jače osjećaju posljedice vanjskih šokova? upitala je, nakon čega su prosvjednici počeli skandirati: "Lopovi! Lopovi!"
Nećemo danas stati. Idemo dalje, u pregovore za kolektivne ugovore, za školstvo, zdravstvo, za osnovicu plaća. Nismo danas ovdje podijeljeni na javni, državni i privatni sektor. Nitko se više neće sam boriti za svoja prava, napomenula je.
Posebnu težinu prosvjedu dali su sami radnici, čije su priče i iskustva oblikovali stvarnu sliku stanja u društvu. Na skup su stigli iz različitih sektora – industrije, obrazovanja, zdravstva, turizma – ali s vrlo sličnim porukama.
Jedna od najčešće ponavljanih misli bila je jednostavna, ali snažna: Vrijeme je da zajedno dignemo glas za veće plaće… Mnogi od nas žive od svog rada i zaslužuju pravednu plaću.
Ta rečenica sažima osjećaj velikog broja građana koji, unatoč radu i trudu, teško pokrivaju osnovne životne troškove.
Drugi sudionik prosvjeda otvoreno je rekao ono što mnogi osjećaju: Hrvatski radnik vrijedi upola manje, nemojmo se lagati…
Takve izjave nisu bile izraz pesimizma, već poziv na promjenu. Radnici su jasno poručili da žele društvo u kojem će njihov rad biti cijenjen, a ne podcijenjen.
Mnogi su isticali i generacijski aspekt problema – mladi koji razmišljaju o odlasku iz zemlje, ali i stariji koji nakon desetljeća rada žive s nedostatnim mirovinama. Upravo je ta međugeneracijska solidarnost bila jedna od najupečatljivijih karakteristika prosvjeda.
Velik broj umirovljenika pridružio se prosvjedu, noseći poruke koje su podsjećale da pitanje mirovina nije samo ekonomsko, nego i pitanje dostojanstva.
Za mnoge od njih, svakodnevica znači odricanje i brigu oko osnovnih troškova. Njihova prisutnost bila je snažan podsjetnik da društvo koje ne brine o svojim starijima gubi dio vlastite humanosti.
U razgovorima među okupljenima često se mogla čuti misao da mirovina treba biti nagrada za rad, a ne borba za preživljavanje.
Samo organizirani u sindikat, radnici mogu kolektivno pregovarati s poslodavcem o svojim plaćama i uvjetima rada, te organizirati štrajk ako se s njim ne mogu dogovoriti o ovim pitanjima.
