Od 1. listopada, po mjerama devetog paketa Vladinih mjera, počinju se postepeno smanjivati subvencije za struju i plin kućanstvima i poduzetništvu. Drugi val vraćanja na tržišne cijene je početkom sljedeće godine. S predsjednikom Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladenom Novoselom razgovarali smo o hrvatskim socioekonomskim prilikama u kojima dočekujemo sasvim izgledni novi inflatorni šok.

Iako i dalje imamo enormnu inflaciju, drugu najvišu u Europi, premijer Andrej Plenković je odlučio smanjiti subvencije za energente i polako nas prepušta nemilosti tržišta. Jesu li hrvatski građani spremni za tržišne cijene?

Istina, Hrvatska se, kako to vole reći naši ministri, pogotovo ministar gospodarstva, početkom 1990-ih opredijelila za tržišnu ekonomiju. Vladajući neće reći da će plin i struja građanima poskupjeti za prosječno 12 posto, nego da je to još uvijek niža cijena od tržišne. Tko danas može garantirati što je tržišna cijena u složenoj geopolitičkoj i gospodarskoj situaciji? Sve priče, pravila i zakonitosti tržišne ekonomije urušili su se financijskim potresom 2022. uzrokovanim enormnim porastom cijena energenata zbog ruske agresije na Ukrajinu.
Ne možemo reći da se geopolitička situacija ove godine smirila, dapače, postala je daleko složenija. Svako poskupljenje ili, kako vladajući kažu, olakšavanje mjera, izazvat će lančanu reakciju poskupljenja troškova proizvodnje i prijevoza jer se u našoj takozvanoj tržišnoj ekonomiji svako poskupljenje ulaznih troškova u konačnici lomi preko leđa građana. To je psihologija naših proizvođača, ta pohlepa za koju vladajući nemaju odgovor, kažu da nemaju ingerencije. Ako je to stvarno tako, ako cijene moraju biti na razini prosjeka Europske unije, onda i naše plaće moraju biti na nivou prosjeka Europske unije, a ne tri puta niže.

Hrvatska gospodarska komora je pozdravila Plenkovićevu odluku, kao i jedan dio ekonomista koji čak tvrde da rast plaća hrani potrošnju i inflaciju.

Kako bi ti pametni ekonomisti objasnili situaciju da u Hrvatskoj minimalna plaća iznosi 720 eura neto, a ako odemo samo 50 kilometara dalje od Zagreba, u Sloveniju, tamo je minimalna plaća 1.290 eura neto, dok su cijene prehrane u slovenskim trgovačkim centrima niže nego u Hrvatskoj. Da ne spominjemo Austriju, Njemačku i nordijske zemlje. Zašto ti ekonomisti smatraju da je nama suviše dobro, da imamo prevelike plaće i da tim našim plaćama hranimo potrošnju, odnosno inflaciju?
I premijer se hvali da je minimalna plaća od 2016. do 2025. porasla za 166 posto, a nitko ne govori da su plaće počele rasti s niskog starta – s 420 na 970 eura bruto. Porast plaća ne generira inflaciju, nego je generira pohlepno dizanje cijena kompletnog niza sudionika, od proizvođača do krajnjih, trgovačkih lanaca. Osim pohlepe na svim nivoima, inflaciju generira i drugi problem – korupcija od najnižeg subjekta pa do vrha. Ta korupcija stvara masu sivog novca kojim se kupuju nekretnine i zato kad tražimo krivca za visoke cijene nekretnina, među najvišima u Europi, treba jasno reći da nisu krivci samo neki bogati stranci, Rusi ili Nijemci, nego i sami Hrvati koji nekretnine kupuju za gotovinu, ali ne od svojih plaća.

Mali privatni bruto

Jedna od kritika ekonomista jeste da plaće u privatnom sektoru zaostaju za onima u javnom sektoru. Kako tumačite taj platni jaz stvoren nakon posljednjeg Vladinog povećanja plaća?

Kritika se često upućuje prema glomaznosti državnog i javnog sektora. Ali, javni sektor nisu samo birokrati po nekim uredima, dio stranačke mašine koja se hrani od izbora do izbora, nego su to i kvalitetni liječnici, medicinske sestre, kvalitetni učitelji bez kojih privatni sektor ne može funkcionirati. Prosječna plaća u Hrvatskoj je 1.470 eura neto, plaća u javnom sektoru je, nakon Vladinog povećanja, u prosjeku za 200 eura viša nego u privatnom sektoru. Treba naglasiti da i veliki dio radnika prima ispodprosječnu plaću.
Brojni ekonomisti kritiziraju ogromna davanja državi, a porezi i opterećenja na plaće nisu ništa veći u Hrvatskoj nego u prosjeku EU-a. Moramo biti realni i priznati da je u privatnom sektoru velika razlika između bruto i neto plaća. U državnom i javnom sektoru nitko sebi ne može dozvoliti da radnicima obračunava plaću na jedan iznos, a isplaćuje nešto sasvim drugo, što je u privatnom česta pojava kroz isplatu na ruke ili kroz niz neoporezivih davanja.
Privatnici u pravilu isplaćuju minimalnu plaću jer su doprinosi za mirovinsko i zdravstveno na minimalnu plaću od 970 eura mnogo niži nego na prosječnu ili iznadprosječnu plaću. Pri takvoj praksi, osim što trpi zdravstvo, upitna je visina buduće mirovine, koja je današnjim umirovljenicima svedena na socijalno zbrinjavanje. Nakon radnog vijeka s niskim bruto plaćama, u mirovinu se ide s izrazito niskim uplatama u mirovinski fond, što za posljedicu ima da je prva mirovina u visini 30 do 40 posto iznosa zadnje plaće, dok je u zapadnoeuropskim zemljama taj iznos 60 do 70 posto. Svaki radnik u sadašnjim teškim socijalnim prilikama radije će uzeti danas veću plaću, pa makar i na ruke, nego se brinuti o sutrašnjoj mirovini.

Porast plaća ne generira inflaciju, nego je generira pohlepno dizanje cijena kompletnog niza sudionika, od proizvođača do krajnjih, trgovačkih lanaca. Osim pohlepe na svim nivoima, inflaciju generira i drugi problem – korupcija od najnižeg subjekta pa do vrha

Koja je uloga institucija, prije svega Državnog inspektorata, u nadzoru funkcioniranja privatnog sektora, posebno što se tiče zaštite radnika?

Državni inspektorat je u vezi malverzacija s isplatama plaća sasvim neefikasan jer se koncentrira samo na isplatu minimalne plaće, a ne i na ugovorenu plaću sukladno kolektivnom ugovoru. Hrvatska se još uvijek doživljava kao tranzicijska zemlja, u ranoj fazi kapitalizma, gdje se još očekuje da se pojedinac, poduzetnik, na brzinu i enormno obogati. Devedesetih godina, kad smo krenuli u kapitalizam, prvo su opljačkali i prodali tvornice, a kad više nije bilo što za krasti, onda su se u tom divljem kapitalizmu dobro pobrinuli da najveći dio profita zadrže za sebe, vlasnike, dioničare, a što ostane, dijeli se na plaće radnika i ostale troškove. Taj oblik kapitalizma daleko je od onog razvijenog nordijskih i zapadnoeuropskih zemlja, gdje su generacije vlasnika shvatile da ne mogu megalomanski grabiti za sebe i da moraju cijeniti rad i radnike.

Smatrate li da je u mentalitetu hrvatskih poslodavaca taj loš, neprofesionalan tretman radnika?

Mentalni sklop hrvatskih poslodavca nikad nije išao u pravcu da se hrvatski radnik plati shodno svom radu, a kamoli nagradi kako se ne bi odlazilo u inozemstvo. Sjetimo se da smo prije desetak godina imali 400.000 nezaposlenih i uvijek je na jedno radno mjesto čekalo deset novih radnika. Kad su ti hrvatski radnici otišli u zapadne zemlje, došli su Nepalci. I opet se javila hrvatska pohlepa – preko noći se izrodilo na tisuće agencija za uvoz stranih radnika po čistom robovlasničkom sustavu.
Kako se nekad brodovima išlo za Afriku po robove, tako su se sad novoformirane agencije bacile na lov stranih radnika. Princip je ostao isti, razlika je samo u modernijem transportu tih ljudi. Kad su nakon par godina poslodavci shvatili da ipak moraju tom stranom radniku osigurati adekvatan smještaj, e sad već i on postaje skup. Postavlja se pitanje gdje je više ta granica. Nisu htjeli plaćati domaćeg radnika, sad neće ni stranog. Što sada? Hoće li investirati u robotizaciju, u digitalizaciju, što će obični ljudi raditi?

Poljoprivredno ništa

Osim europske inflacije, već smo po hrvatskom modelu naučili da nam svaka turistička sezona donese i novu, domaću inflaciju. Zašto je hrvatska ekonomija toliko osjetljiva na svako novo ljeto?

I opet se vraćamo na tu pohlepu na svim razinama za brzim bogaćenjem. Naši hotelski lanci, kampovi, iznajmljivači apartmana žele za tri mjeseca turističke sezone zaraditi da mogu lagodno živjeti tijekom cijele godine. Ova godina je pokazala da su naše cijene u prosjeku više od cijena u ostalim mediteranskim zemljama. S obzirom na to da turizam sudjeluje s 20 posto u našem BDP-u, ako silazna putanja kojom smo krenuli zaista dovede do sloma, postavlja se pitanje kako ćemo plaćati školstvo, zdravstvo i ostalo.
Hrvatska se mora daleko više oslanjati na proizvodnju. Strukturirali smo gospodarstvo samo na turizmu, što je pogrešno i neodgovorno. Nemamo nacionalnu politiku, nacionalnu strategiju gospodarskog razvoja: što hoćemo od Hrvatske, što hoćemo od hrvatske poljoprivrede, što hoćemo od hrvatskog gospodarstva. Izgubili smo velika poduzeća, od nekadašnjeg Đure Đakovića ostali su samo ostaci, crna metalurgija je potpuno nestala, od brodogradilišta smo napravili marine, hotele, jedino nešto malo dišu škverani u Brodosplitu, u 3. maju ili neki ostaci u Uljaniku. Ne možemo tražiti krivca samo sa strane, da nam je kriv samo istok, Koreja ili Kina, jer prije svega krivi smo mi sami, devastirali smo svoju industriju i gospodarsku politiku sveli na praksu od stečaja do stečaja.
Apsurdno je da smo čak i poljoprivrednu proizvodnju skrenuli ka potenciranju seoskog turizma, a ne proizvoda nove, dodane vrijednosti. Od ogromnog novca koji je uložen u hrvatsku poljoprivredu danas nemamo ništa. Bitno je dobiti poticaj, zasaditi kulturu, nitko ne traži povratni input, nitko ne pita za proizvod. Dovoljno je dronom snimiti posađeno, a što je iz toga izraslo nije bitno. Ako ne stvori dodanu vrijednost, uloženi novac je bačen novac.
Sad svjedočimo kolapsu poljoprivrednog sustava, od svinjske kuge do bedrenice, sve će to utjecati na skok cijena prehrambenih proizvoda. Možemo samo naivno misliti da se to sve slučajno dešava. Uvozni lobiji u Hrvatskoj su toliko jaki da se i ovo malo domaće proizvodnje valjda mora uništiti. Postajemo tržište za tuđe proizvode, izvorište jeftine radne snage i atraktivna turistička destinacija gdje možemo biti samo uslužni radnici.

Mentalni sklop hrvatskih poslodavca nikad nije išao u pravcu da se hrvatski radnik plati shodno svom radu, a kamoli nagradi kako se ne bi odlazilo u inozemstvo. Kad su ti hrvatski radnici otišli u zapadne zemlje, došli su Nepalci. Sad već i oni postaju skupi

Preživjeli smo nekoliko ekonomskih šokova: uvođenje eura u nestabilnom ekonomskom trenutku, niz inflacija, svjedočimo teškom preživljavanju umirovljenika, sve bez ozbiljnih sindikalnih akcija. Prije nekoliko mjeseci jedna je udruga organizirala bojkot trgovina petkom, što je završilo fijaskom. Prije deset godina sindikalna scena je bila mnogo aktivnija i složnija.

Nažalost, i sindikalna scena u Hrvatskoj je još uvijek u tranziciji. Registriranih sindikata imamo koliko i političkih stranaka – njih preko 400, iako većina djeluje na razini tri reprezentativne sindikalne središnjice. Masovne prosvjede ili generalni štrajk zbog enormne inflacije ne možemo organizirati jer nemamo tu zakonsku mogućnost. Za vrijeme vlade Zorana Milanovića bili smo aktivniji jer je SDP, koji bi se trebao zalagati za radnička prava, djelovao upravo suprotno. Reformama u radnopravnim zakonima, a posebice reformom Zakona o radu, išli su direktno na štetu radnika dok nismo otpočeli masovne prosvjede i 2013. okupili 25.000 građana na glavnom zagrebačkom trgu.
Kad je Andrej Plenković došao na vlast, krenuo je s prvom reformom koja je trebala rezultirati podizanjem dobne granice za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina. Sindikalno smo izvršili pritisak na Vladu, prikupljali smo potpise za referendum protiv takvog zakona i uspjeli smo. Paralelno u to vrijeme, Francuzi su danima organizirali masovne prosvjede na ulicama i nisu postigli ništa. Nakon toga vlada Andreja Plenkovića nije išla ni s jednom ozbiljnom reformom.

Jesmo li kao društvo postali imuni na sva poskupljenja i izgubili empatiju prema siromašnima koji dodatnu osiromašuju?

Mentalni sklop naših ljudi je takav da će radije dignuti sidro i otići van nego ostati u Hrvatskoj i boriti se za bolji život. Naši građani su skloniji odazvati se nekom spektakularnom događaju, recimo okupiti se na dočeku rukometne reprezentacije u impozantnom broju od 50 do 70 tisuća, nego pokazati solidarnost na prosvjedu zato što svi teško živimo.
Nismo spremni izaći na ulice i riskirati svoju, pa ni minimalnu socijalnu sigurnost za bolje društvo. Ne zato što možda dobro živimo, nego zato što naši građani jednostavno ne vjeruju da se išta više može promijeniti. Kroz sve ove godine naše društvo je toliko ubijeno u pojam da smo u stanju bespomoćnosti. No nije sve tako crno, naša se sindikalna borba za veće plaće, za promjenu odnosa profita i kapitala u korist radnika, da živimo od svojih plaća i mirovina, a ne od milosti države i Vladinih paketa pomoći, nastavlja.

Izvor: portalnovosti.com