
Konferenciju je organizirala udruga Pravo na grad zajedno s Mrežom mladih Hrvatske, SSSH-om, Hrvatskom mrežom za beskućnike i inicijativom Štrajk mladih Hrvatske. Sudionici su upozorili na rast cijena nekretnina i najamnina te nedostatak javnog i neprofitnog stambenog fonda. Ocijenili su da se Nacionalni plan stambene politike do 2030. previše oslanja na privatno vlasništvo, kreditno zaduživanje i tržišne mehanizme, dok zanemaruje potrebe najugroženijih skupina.
U ime SSSH-a govorila je Višnja Katalinić, upozorivši na težak položaj stranih radnika iz trećih zemalja. Zbog niskih plaća i diskriminacije mnogima je otežan pristup privatnom najmu, dok su iz mjera priuštivog stanovanja često isključeni zbog kriterija državljanstva. Zbog toga poslodavac nerijetko postaje i njihov najmodavac, čime se dodatno povećava ovisnost radnika o poslodavcu.
Katalinić je upozorila i na neprimjerene minimalne uvjete smještaja propisane Pravilnikom o boravku državljana trećih zemalja. Za jednu osobu predviđeno je najmanje 14 četvornih metara, uključujući kuhinju i sanitarne prostorije, a primjena novih uvjeta za postojeći smještaj odgođena je do 30. travnja 2027. godine. Dodatni problem predstavlja činjenica da strani radnici gubitkom zaposlenja često gube i smještaj, a time im je ugrožen i boravišni status.
„Poruka za stranog radnika ovdje je jasna: šuti, trpi i radi”, poručila je Katalinić, istaknuvši da je borba za dostojanstveno stanovanje stranih radnika istodobno borba za bolji položaj i veću pregovaračku snagu svih radnika. Nesigurnost jedne skupine može postati sredstvo pritiska na plaće i radna prava svih.
Josip Miličević iz Mreže mladih Hrvatske upozorio je da mladi u Hrvatskoj roditeljski dom napuštaju prosječno s 31,5 godina, dok je prosjek Europske unije 26 godina. Kritizirao je stambenu politiku usmjerenu na kupnju nekretnina, koja ne odgovara financijskim mogućnostima mladih. Dodatni problem je nedostatak studentskog smještaja: samo u Zagrebu svake godine više od 3000 studenata ostaje bez mjesta u domovima i mora plaćati visoke tržišne najamnine.
Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike upozorio je da Nacionalni plan stambene politike ne sadrži konkretne mjere za osobe bez doma. Prema procjeni Mreže, u Hrvatskoj je oko 2000 apsolutnih beskućnika, dok je u prihvatilištima i prenoćištima dostupno tek oko 420 mjesta. Zatražio je proširenje zakonske definicije beskućništva na osobe koje žive u neadekvatnim i nesigurnim uvjetima te donošenje nacionalnog plana za prevenciju i borbu protiv beskućništva.
Filip Pračić iz udruge Pravo na grad istaknuo je da se priuštivo stanovanje ne može osigurati isključivo tržišnim subvencijama, nego je potrebno razvijati javni i neprofitni stambeni fond. Založio se za kontrolu cijena najma, aktiviranje praznih stanova odgovarajućim poreznim mjerama i veće ovlasti gradova u oblikovanju lokalnih stambenih politika. Naglasio je i potrebu donošenja novog Zakona o najmu koji će podstanarima osigurati stvarnu stambenu sigurnost.
Niko Vrabec iz inicijative Štrajk mladih Hrvatske predstavio je zahtjeve upućene Vladi, nadležnim ministarstvima i lokalnim vlastima, među kojima je i osiguravanje dostupnog i priuštivog stanovanja. Pozvao je studente i srednjoškolce da se 20. studenoga pridruže međunarodnom štrajku mladih bojkotom nastave i okupljanjima u svojim obrazovnim institucijama.
„Ne tražimo privilegije, već dostupno stanovanje, dostojanstvene uvjete života i društvo koje svoje resurse ulaže u dobrobit ljudi i očuvanje okoliša”, poručio je Vrabec.
Sudionici konferencije zaključili su da stambena kriza nije prirodna nepogoda, nego posljedica političkih odluka, zbog čega se može i mora rješavati odgovarajućim javnim politikama. Stambena politika koja zanemaruje mlade, podstanare, strane radnike i beskućnike ne može ostvariti obećanje stanovanja za sve.
Iz perspektive sindikata, stambena sigurnost sastavni je dio dostojanstvenog rada i života. Radnici ne mogu ostvariti ekonomsku i socijalnu sigurnost ako im troškovi stanovanja pojedu velik dio plaće ili ako gubitkom posla istodobno ostaju i bez krova nad glavom.
Dom nije privilegija, nego pravo. Stambena politika mora biti usmjerena na potrebe ljudi, a ne prepuštena isključivo tržišnim interesima.
Samo organizirani u sindikat, radnici mogu kolektivno pregovarati s poslodavcem o svojim plaćama i uvjetima rada, te organizirati štrajk ako se s njim ne mogu dogovoriti o ovim pitanjima.