Podsjetimo, u travnju 2020. godine, u prvom naletu pandemije i usred tvrdog lockdowna, u javnost su procurile u tajnosti pripremljene izmjene Zakona o radu koje su ponajprije predviđale mogućnost jednostrane suspenzije radničkih prava i kolektivnih ugovora od strane poslodavaca, što smo uspješno spriječili koordinacijom sa Europskom konfederacijom sindikata i obavještavanjem Europske komisije i Vijeća Europe. Taj prijedlog predviđao je brojne za radničku i sindikalnu stranu štetne i nepovoljne odredbe poput daljnjeg zahvaćanja u raspoloživost radnika po pitanju radnoga vremena, smanjivanja zaštite sindikalnih povjerenika, a djelomice i olakšavanja otpuštanja.

Puno teksta, malo sistemskih izmjena

U tijeku procesa s Vladine strane često smo mogli čuti kako je cilj ovih pregovora da svaka uključena strana bude podjednako nezadovoljna. U tom smislu možemo konstatirati da je Vladina strana ipak najzadovoljnija jer su proces uspjeli privesti kraju unutar roka koji su sami sebi postavili Nacionalnim planom oporavka i otpornosti, te postizanjem ciljeva koje su od početka postavili (uređenje rada na određeno vrijeme, rada na izdvojenome mjestu rada, i pitanje izvanrednih okolnosti).

Razloga za nezadovoljstvo, barem kako to izgleda prema medijskim izjavama, najviše ima poslodavačka strana, čiji su apetiti i očekivanja u vezi sa opsegom i sadržajem izmjena bili znatno veći. To predstavlja određenu novost u povijesti industrijskih odnosa u Hrvatskoj, i sa sindikalne strane ovo nezadovoljstvo poslodavaca zasigurno možemo promatrati kao određeni uspjeh.

Sadržajno, izmjene i dopune mogu se svesti na puno novoga teksta, ali bez prevelikog sistemskog utjecaja na svakodnevni život radnika i sindikata, osim dviju pozitivnih, i vrlo važnih izmjena od kojih imamo velika očekivanja. S jedne strane, očekujemo malo više reda kod rada na određeno vrijeme, a s druge strane, sindikati bi napokon trebali dobiti jasnu zakonsku mogućnost da ugovore veća prava kolektivnim ugovorom.

Promjene u posljednjoj fazi

Od „ljetne“ verzije teksta iz javnog savjetovanja, puno je toga popravljeno, i to u smjeru u kojem smo od početka tražili. Izbačene su dodatne iznimke kod novih pravila u vezi s radom na određeno vrijeme, a dodatni rad u trajanju od 16 sati tjedno dopušten je samo ako je riječ o rasporedu radnoga vremena u nejednakom trajanju, a ne tijekom cijela četiri mjeseca kao što je bilo ranije predloženo.

Nadalje, pravo na troškove u vezi s obavljanjem rada na izdvojenome mjestu rada uređeno je na način da na njega imaju pravo oni koji u jednome mjesecu rade više od 10 dana na izdvojenome mjestu rada. To je znatno povoljnije u odnosu na prvi prijedlog koji je takvo pravo osiguravao samo nakon 15 radnih dana takvoga rada bez prekida.

Uz to, upitna 'dobrovoljnost' rada od kuće zbog izvanrednih okolnosti kada se do 30 dana ne mora sklopiti dodatak ugovora o radu, ublažena je zakonskom odredbom prema kojoj bi u slučaju sudskog osporavanja postojanja dogovora, teret dokazivanja o postojanju istoga bio na poslodavcu.

Prestanak radnog odnosa sa navršenom 65. godinom života radnika koji ima 15 godina mirovinskoga staža ostaje netaknut, unatoč najavama o povišenju dobi. Iako je i područje rada putem digitalnih radnih platformi doživjelo određene izmjene, nažalost one nisu dovoljne da bi se položaj tih radnika zakonom bitno poboljšao. Unatoč tome, postoje određeni signali da će barem neke digitalne platforme s novim zakonodavnim uređenjem više obraćati pozornost na izbor i poslovanje agregatorima s kojima surađuju.

Pravo na nedostupnost i rad nedjeljom

Najzanimljivije stvari, međutim, događale su se upravo između prvog i drugog čitanja u Saboru kada je Vlada u prijedlog uvrstila nekoliko stvari o kojima dotada uopće nije bilo razgovora. Radilo se o tzv. pravu na nedostupnost, odnosno isključenje, koje je, prema obrazloženju, uvršteno na traženje oporbe, te dvama prijedlozima vezanima uz rad nedjeljom – mogućnosti odbijanja rada nedjeljom i prijedlogu o minimalnom uvećanju plaća za rad nedjeljom.

Što se tiče prava ne nedostupnost, Vlada je u svojoj već dobro poznatoj maniri „put do pakla popločan je dobrim namjerama“ predložila uvođenje ovakvog prava, uz iznimku koja bi predviđala da radnik nema to pravo, pa ni pravo na odbijanje radnog zadatka u vrijeme odmora i dopusta ako se radi o prijekoj potrebi ili posebnoj prirodi posla. Oštro smo reagirali u vezi sa grubim zadiranjem u odmore radnika i tražili kako takvo pravo mora značiti potpunu zabranu poslodavca da kontaktira radnika uz prijetnju prekršajem, osim u slučaju više sile kako je to regulirano, primjerice, u Portugalu. Konačni prijedlog ipak odustaje od toga da se kroz pravo na nedostupnost radnika obvezuje na rad i za vrijeme odmora i dopusta, no ne donosi ono što je trebao donijeti.
Što se tiče druga dva prijedloga, radi se o političkom naumu Vlade da adresiraju rad nedjeljom, što ponajprije vežemo uz paralelno donošenje izmjena i dopuna Zakona o trgovini. Naime, izmjene Zakona o trgovini donose dugo očekivanu regulaciju rada nedjeljom u trgovini, prema kojemu će prodajni objekti, uz određene iznimke, moći raditi samo 16 nedjelja u godini.

Kraj ili novi početak?

U novoj godini saznat ćemo kako će primjena novih i starih izmijenjenih instituta izgledati u praksi, te je li ovo bio proces koji je završio ili je tek prva etapa. Naime, iako Ministarstvo i dalje nominalno izražava namjeru da se po stupanju na snagu izmjena i dopuna krene sa izradom cjelovitoga novoga zakona, ostaje pitanje misle li to ozbiljno. Nejasno je i kako bi taj proces uopće izgledao kada se ni pri prvom pokušaju izrade cjelovitoga Zakona nije pokazalo kako u Ministarstvu postoje ideje i sposobnosti da se takav prijedlog pripremi i obrazloži, kao i da se definira mandat unutar kojega se kreću pregovori sa sindikatima i poslodavcima.

Fotografija: Tingery Injury Law Firm / Unsplash